Kad god me novembar zatekne na vodi, i to onaj pravi, kad ujutro pejzaž nema boju, a srce od studeni puca, navru mi neka čudna sjećanja, od kojih nekako usporim hod i šire otvorim oči. To me ispod ruke uhvatio moj stari znanac Strah. Uvijek iskoristi priliku da mi pravi društvo kad vidi da sam na vodi sam. Viđamo se samo zimi.
Kad je strah uz mene, siguran sam da mi se ništa ružno neće desiti. Siti se napričamo. On uglavnom drži glavnu riječ: «Pazi Ranko, tu ti je klizav kamen, progazi malo niže; ne silazi tu na rijeku, odron je; ne prelazi na tu adu, naiće velika voda; ne idi bolan čovjeku kr...